Ide buba...

utorak, 08.04.2008.

Tako valjda treba biti...

Mogu li novinari biti u sukobu interesa?

Tjednik Lider više-manje redovito čitam. Sviđa mi se malo drugačiji pogled na stvari koji nudi, u odnosu na nedorečene izjave koje plasiraju političari u većini drugih medija. Upravo zahvaljujući jednoj kolumni u Lideru, već neko vrijeme golica me jedna misao. Upitao sam se, naime, što su novinari? Jesu li novinari građani ili javne osobe? Jesu li novinari, u stvari, političari? Neki novinari distanciraju se od građana, što je razumljivo. Građani moraju pomoći unesrećenima u, recimo, prometnoj nesreći, dok novinar taj događaj može za to vrijeme mirno fotografirati, bez da mu za to itko prigovori. Jesu li novinari javne osobe? Prema medijskom prostoru koji neki pripadnici njihove branše zauzimaju, definitivno jesu. Prije dosta godina, jedan zlobni jezik rekao je da su novinari u stvari najniži oblik političara. Nešto kao političar na najnižim granama evolucijskog stabla ili najslabija karika u prehrambenom lancu politike. Ne bih to tako grubo rekao, no činjenica je da je svaki novinar sluga neke političke ili ekonomske struje, bilo po njegovim vlastitim uvjerenjima ili onim nametnutim.

Kakve sad to ima veze s Liderom? Jedan od mojih omiljenih autora u Lideru je Tomislav Birtić. Glatko i jasno, pruža nama, kukavnim egzistencijalistima, pogled na zabranjeno voće u vidu financijskih tržišta. Vjerujem da, kao i ja, mnogi prvo pročitaju njegovu kolumnu u Lideru, a tek zatim pogledaju naslovnicu. Za one koji ne znaju, Tomislav Birtić je novinar, pomoćnik glavnog urednika 24 sata. Čitajući njegovu kolumnu u Lideru, u jednom trenutku upalila mi se lampica - ne bi li osobno sudjelovanje novinara na financijskom tržištu regije moglo biti svojevrsni sukob interesa? Kako to mislim? Biti dioničar, znači sudjelovati u vlasništvu nad nekom kompanijom, čija vrijednost je (više-manje) refleksija raspoloženja ulagača. Raspoloženje ulagača opet ovisi o dostupnim informacijama, a informacije plasiraju i prenose mediji, čiji zaposlenici su -pogađate - novinari. Hm...

No ostavit ću se sada Birtića, on je samo dobro unovčio svoju avanturu na burzi,. No otvaraju se neka druga pitanja. Na primjer, pitanje objektivnog novinarstva. Dok sam radio u jednom listu, uprava je nama, djelatnicima i novinarima, ponudila dionice novostvorenog dioničkog društva po "povlaštenoj" cijeni. Svi smo mogli postati suvlasnici tvrtke u kojoj smo radili, što je nekima djelovalo toliko privlačno da su podigli kredite kako bi ih mogli kupiti što više. Meni se to nije činilo dobrom idejom, budući da je firma bila u problemima, te sam se suzdržao od takve investicije. Pitam se koliko novinara su ujedno i mali dioničari svoje matične kuće? Vjerojatno ih ima na tisuće.

Malo dioničarstvo me u stvari i ne zanima. Zanima me ono krupno. Koliko urednika i članova uprave domaćih medijskih kuća su malo krupniji dioničari? Ne raspolažem točnim podacima, no mogu pretpostaviti da ih također ima podosta. Pošao bih od jedne hipoteze - zamislimo si da je jedan urednik novine/portala ujedno i dioničar neke "Xxx" d.d. prehrambene industrije. Došao je do povjerljive i ekskluzivne informacije da je taj proizvođač hrane nešto gadno zbrljao u proizvodnom procesu i zatrovao npr. sve jogurte nekom kemikalijom. Hoće li taj urednik prijeći preko svog vlastitog interesa i objaviti vijest ili će se, u strahu od značajnog pada vrijednosti dionice kojoj je vlasnik, a time i gubitka vlastitog ulaganja, pobrinuti da ta ista vijest nikad ne ugleda svjetlost dana? Hoće li možda tu informaciju prvo iskoristiti kako bi se na vrijeme riješio kompromitiranih dionica i vijest objaviti sa zadrškom od nekoliko dana, a dovoljno dugo da zatrovani jogurt završi u želucima potrošača? Ta dva scenarija, po mom skromnom mišljenju, vrlo su mogući.

Čini mi se da su financijska tržišta vrlo dobra mjesto za prodaju "muda pod bubrege". Dovoljna je jedna optimistična vijest u medijima da dionice "skoče", a njihovi vlasnici zarade finu svotu. Također, dovoljna je jedna dezinformacija, poluistina ili senzacionalističko pretjerivanje na naslovnoj stranici tiražnog list kao što je "SLOM BURZE!" pa da dionice koje su prije nekoliko minuta vrijedile bogatstvo završe u blatu. Lešinari, koji su to jedva čekali, a možda takvu vijest i plasirali, pohlepno trljaju ruke. A nekim, običnim ljudima, ostaje samo da tužno gledaju kako im se ušteđevine tope i polako klize niz glečere na grafikonima investicijskih fondova, misleći da "tako valjda treba biti".

08.04.2008. u 14:09 • 2 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 24.03.2008.

Što zapravo nije u redu s medijima?

Vidim da je predhodni tekst izazvao reakcije, što je dobro, no nisam ga napisao kako bih "zainteresirao, šokirao ili zabavio", nego kako bih napokon sročio ono što me već dugo muči, svaki put kad otvorim novine ili upalim TV. Naime, bio sam novinar. Ta kratka, ali poučna karijera u nezavisnim provincijalnim dnevnim novinama otvorila mi je oči.

Sve je počelo kad je jedan moj prijatelj pronašao honorarni posao u tim novinama. Bilo je to sredinom 90-ih, do tada sam napisao nekoliko članaka za jedan studentski list i želio sam se okušati u "pravom" novinarstvu. Javio sam se, na preporuku, uredniku. Urednik je bio od onih tipova kojima ne možeš odgonetnuti dob, prerano ostarjeli alkoholičar, s prebogatom karijerom u socijalističkom samoupravljanju, ali s modernim idejama. Razgovor je kratko trajao, trebali su honorarce. Upitao me, s jakim imoćanskim naglaskom, znam li pisati. Rekoh mu da sam pisao za studentski list i donio sam mu nekoliko primjeraka, misleći da će ga zanimati kako pišem. Mrzovoljno je pretrčao pogledom preko prvog članka, suho rekao "Dobro, dobro, vidim da znaš." i dodijelio mi mjesto u gradskoj redakciji, koja se uglavnom bavila komunalnom problematikom. Materijala je bilo dosta i objavljivao sam gotovo svaki dan po članak, koje je urednik objavljivao pod svojim inicijalima. Bio sam dosta nesiguran u svoj položaj, pa se nisam usudio prigovarati zbog toga. Već prvi mjesec napisao sam oko 90 kartica teksta i za to zaradio oko 700 kuna. Sedam kuna po kartici! Nisam bio zadovoljan. Zapravo, bio sam vrlo razočaran. Honorar je bio smiješan, a članci su bili objavljivani pod tuđim imenom.

Dva mjeseca kasnije, urednik me poslao na zadatak u jednu oronulu, staru gradsku četvrt na dojavu stanara koji se žalio na neljudski tretman komunalnih službi i djelatnika Gradske plinare. Stigao sam na adresu i pokucao na prozor. Izašao je stari, ćelavi tip u potkošulji i kratkim hlačama koje su lako mogle biti i obične gaće. Žalio se da mu smeta stablo ispred kuće, a komunalci ga ne žele dati posjeći zato što je na javnoj površini i navodno ne vide razloga za to. Nakon što ni ja nisam vidio razloga za to, upitao sam ga zašto mu to drvo uopće smeta. Rekao mi je da to nije moj problem. Odmah sam osjetio da s tim čovjekom nešto nije u redu. Počeo je vikati da će korijenje tog stabla izvaliti plinske cijevi, da mu dovlače "negativnu" energiju i slične besmislice. Uvjerio sam se da je čovjek poremećen, pozdravio ga pristojno i vratio se u redakciju neobavljena posla. Ispripovjedao sam uredniku svoju zagodu, na što je on počeo urlati na mene: "Poslao sam te da to obaviš i onda to obavi! Ne zanima me što nije normalan! On se nama obratio i mi ćemo njega podržati! Napiši kako sam ti rekao ili se goni!!!". Dao sam za pravo drvetu u tom sporu i "gonio" sam se. Zapravo, ostao sam u tim novinama, ali sam se prebacio u grafičku redakciju. Mjesec dana kasnije, onaj stari luđak završio je na psihijatriji i to, kako se kasnije saznalo - ne prvi put. Djeca iz ulice vidjela su ga kad je probio plinsku cijev sjekirom i mirno otišao prijaviti kvar plinari, optuživši korijen breze.

Ljubav između novinara i Interneta nije baš dugoga vijeka. Trebalo je proći 5-6 godina od njegove pojave, pa da novinari dnevnih tiskovina uopće prihvate Internet kao vrijedan medij. Do tada su uglavnom administratori "skidali" vijesti i slike s Hininog sevisa i spremali ih na redakcijski server. Nije prošlo mnogo i u novinama su se stidljivo počeli pojavljivati tekstovi s navedenim izvorom Yahoo News i slično. Također nije prošlo mnogo vremena i u novinama su se mogle pročitati stravične vijesti o virusima koji napadaju Windows, "prže" diskove, pale matične ploče i slične besmislice koje su kolale e-mailom u vidu mail hoaxa (e-mail patki). Bilo je tu čak i smjelih savjeta, očito iz istog izvora: treba obrisati "neku" .dll datoteku, koja je u stvari "virus". U pitanju su, naravno, bile .dll biblioteke bez kojih Windowsi ne bi više davali znakove života. Ubrzo su "smjeli" novinari zakoračili i tamo gdje još "ljudska noga nije stupila" - otkrili su Usenet grupe i počeli crpsti svoje vijesti iz toga izvora. Naravno, i tu je bilo zanimljivih "vijesti", koje su na Usenet uredno plasirali news "trolovi". Novinari su, jadni, opet ispadali smiješni, a bakice su svoje teme za razgovor okrenule s aktualnih cijena "grincajga" na viruse i opasnosti koje na mlade vrebaju s tog "Intermeta". Bez obzira što je Usenet još krajem 70-ih bio zamišljen kao način na koji će "obični" ljudi moći razmjenjivati informacije, nije nikad bio šire prihvaćen, uglavnom zbog nemogućnosti "individualizacije" i vizualizacije. Usenet je, naime, strogo tekstualan i vrlo restriktivan što se tiče grafičkih elemenata, osobito HTML koda. Zato je to mjesto popunio blog. Prije 6-7 godina, informatički mediji stidljivo su ga predstavili javnosti, očito ni sami ne znajući čemu bi takav servis mogao točno poslužiti. Neki su ga opisali su ga kao javni "bookmark", s kratkim opisima sadržaja. Neki se nisu ni trudili previše vremena i teksta potrošiti na tu "novotariju"

Ušavši na mala vrata, gotovo neprimjećen od velikih informatičkih "autoriteta", blog je promijenio percepciju ljudi prema Internetu. Nudio jednostavnu, besplatnu, privatnu web-stranicu. Omogućio je "smrtnicima" bez gotovo ikakvih informatičkih predznanja, da sami sudjeluju u revoluciji. Revoluciji, koja ne jede svoju djecu, no zaista daje riječ - svakome. A ima nas svakakvih pod kapom nebeskom, od apsurdnih političkih stavova, zlonamjernih klevetanja, infantilnih wanna-be publicista, zaljubljenih adolescenata, nedovršenih misli i rečenica do zaista vrhunskog, korisnog i dobro napisanog štiva. Zapravo ima svega što možemo pronaći i u regularnim medijima, u novinama i na televiziji, samo prenapuhano i iskarikirano.

Zašto bi, na koncu, nekome smetao blog? Možda zato što sve izvrgava ruglu, izruguje se političarima, razotkriva i plasira laži, izvrće i dovodi u pitanje svaku riječ rečenu ili napisanu od "profesionalnih" izvora? Na kraju, ljudi, pogledajte u što se televizija pretvorila! Gleda li itko Red Carpet? Zar je za to krivo građansko novinarstvo ili ono - "profesionalno"?

24.03.2008. u 21:27 • 0 Komentara • Print • #

subota, 22.03.2008.

Zašto Dragan Petric ne voli blogere?

...ili kako sam postao generator sadržaja

Macauley Connor bio je tipičan predstavnik te tužne generacije bistrih i nadarenih ljudi koji su, izgubivši vjeru u svoju kulturu, utočište našli u osobnim načinima da joj se izruguju. Nekoć neumorni novinar odustao je od pokušaja otkrivanja istine u trenutku kad je shvatio da je ona gotovo uvijek suviše složena ili suviše banalna da bi itko o njoj želio čitati.
Rupert Morgan, "Let there be lite" (Neka bude svjetlost), priča o novinaru koji je počeo izmišljati skandalozne i vrlo čitane članke.

Listao sam danas Jutarnji list (subotnje izdanje, Magazin, 22. ožujka 2008.) pod naslovom "Tko će ukrotiti podivljalu priču" i nemalo se iznenadio pročitavši tekst Dragana Petrica, jednog od urednika časopisa BUG. Točnije, pročitao sam ga dva puta, ne mogavši odmah povjerovati onomu što su moje oči vidjele.

Mogu se pohvaliti da sam pripadnik one generacije koja još čuva prvi broj BUG-a. Na svojim počecima, BUG je bio definitivno osvježenje. Dobri, duhoviti tekstovi, kvalitetne recenzije i vizionarstvo bile su kvalitete koje su privukle mene i još mnoge kao čitetelje, koji su u redu ispred trafike čekali novi broj i natezali se oko posljednjega. Tko se ne sjeća one famozne recenzije Warcrafta 2? Remek djelo pristranog novinarstva, ali na to ću se još vratiti.
U međuvremenu, tekstovi su se razvodnili, reklame su se raširile gotovo na svaku drugu stranicu i BUG više nije bio ni sjena onom na početku. Počela je prezriva kampanja i bespoštedno pljuvanje po sve boljoj konkurenciji, dosadni, predvidljivi, pristrani tekstovi, dosadne teme brojeva i nije mi preostalo ništa drugo nego se okrenuti nekim drugim tiskovinama. A Galiću, kreativnoj perjanici časopisa, ostao je samo - tup pogled. Nad redakcijom BUG-a se nadvio hladni i pohlepni medijski konglomerat, a oni koji su se pod njim savili, sad sebe mogu mirne duše nazvati profesionalnim novinarima. Oni su novinari-plaćenici. Plaćeni su da pišu ono o čemu im se kaže da pišu. Nekadašnji vizionari pretvorili su se u sive eminencije koji pišu za "papirnate" novine o "profesionalnom" i "objektivnom" novinarstvu, zatirući sami ono za što su se nekad zalagali.

Krupnom kapitalu baš se i ne sviđa se tzv. građansko novinarstvo. Zbog nazovi-novinara-amatera oni gube skupo plaćenu kontrolu nad informacijama i vrlo vrijedne komercijalne prilike. Oglašivače više privlače čitani sadržaji od onih "profesionalnih". Petric se ljuti na one ljude, koji ničim izazvani, bez pojma o bilo čemu, (uključujući tu i gramatiku), piskaraju koješta po Internetu. Misli da bi to trebalo prepustiti profesionalcima. Internet bi trebao biti igralište "profića", a svu amatersku gamad koju svašta pišu trebalo bi možda potjerati nazad u njihove rupe?

Zna li on što je uopće blog? Blog je samo forma. Header, redovi sažetaka, kalendar... Okvir. Špranca. Samo jedan od formata web-stranice. Sadržaj bloga je već nešto drugo. Odraz onoga koji ga piše, ili kako bi ga Petric potpuno dehumanizirao i nazvao - "generatorom sadržaja". Blogova ima raznoraznih - od osobnih, korporacijskih, news, tematskih, svaštarskih, haterskih, surferskih dnevnika itd. Osobni, anonimni blogovi osobito su nam zanimljivi, od onih tipa "Bok, ja sam Anyrxa, 12 mi je godina, imam tri dečka između kojih se ne mogu odlučiti" do blogova raznih sredovječnih anonimusa, političara, sportaša ili intelektualaca. Svaki od njih ima svoju publiku. Ljudi jednostavno vole zavirivati kroz tuđi prozor. U svijetu u kojem živimo imamo sve manje vremena da razmijenimo pokoji trač sa svojim znancima i prijateljima i zato se sve više okrećemo blogu kao izvoru osobnih informacija o drugima. Zanima nas što drugi misle. Zanima nas što drugi rade. To je ljudski. Zauzvrat, mi nudimo njima svoje viđenje svijeta. U tom viđenju ima istine, ima laži, istinitih priča i onih koje to nisu, ima i zlonamjernih podmetanja, ukratko - ima svega što se i inače dagađa među ljudima. To je blog. Blog nije novinarstvo niti teži to postati. Blog nije medij. Blog je išarani zid iza škole. Blog može biti izvor inspiracije, ideja i zabave, ali ne može biti izvor informacija, osobito ne onih kvalitetnih. Novinari, nazovimo ih profesionalni, to očito ne znaju. Oni ne znaju uopće što je blog, ali pohlepno trljaju ruke. U svojoj grčevitoj trci za bilo kakvom pričom, oslanjaju se na anonimne izvore, pa stvari i završe tako kako završe. Sramotom i blamažom. Koristiti blog kao izvor informacije jednako je kao da objavite vijest o novim mirovnim pregovorima na Bliskom istoku koju vam je upravo prišapnula kumica na tržnici. Blogovi su mahom anonimni izvori i kao takvi, to bi svaki "profesionalni novinar" MORAO znati, vrlo nepouzdani.

Petric žali za dobrim, starim, profesionalnim novinarstvom. Kad je postojalo to famozno "profesionalno novinarstvo"? Prije devedesetih, kad su urednici svako jutro odlazili u Komitet "po svoje mišljenje"? Početkom devedesetih, kad su neki domaći mediji doslovno ubijali ljude, zatirali ih i kršili osnovna ljudska prava? Ili danas, kad u novinama osvanu imena žrtava napada, a za napadače napišu samo da "su privedeni" u lokalnu policijsku postaju ili kao izvor informacije navedu "neke internetske portale"? Gdje je to novinarstvo? Na žalost, mogu ustvrditi da danas ima boljih blogova, nego što ima tiskanih medija. Neki blogovi uvelike nadilaze sam pojam "bloga" i pretvaraju se u prave male portale s kvalitetnim i što je najvažnije, potpisanim sadržajima. Jesu li to oni Petricevi "generatori sadržaja"?

Tražim li informaciju vezanu uz neku specifičnu aktivnost, kao što je recimo, jedrenje na dasci ili npr. šah, naravno da ću potražiti neki blog koji se bavi tom tematikom i čiji autor se bavi tim aktivnostima. Tamo ću saznati ono što me zanima iz prve ruke. Tu zaista nisu važni literarni dometi i gramatičke pogreške. Važno je da sam dobio informaciju. Ili će mi možda u hipu priskočiti u pomoć stručna ekipa "profesionalnih" novinara, nabrzaka napisati kvalitetne članke i na pladnju mi ih servirati?

Čini se da je Petric pomalo zalutao iz nekih egzaktnih, tehničkih sfera u društvenu, u kojoj se baš i ne snalazi najbolje. Piše o "objektivnom" novinarstvu. To je možda i moguće kad je recenzija matične ploče u pitanju, ali kad su protagonisti živi ljudi, objektivnost je tu u pitanju. Ljudi, naime, imaju običaj da budu kontradiktorni. Čak vole, u kritičnom trenutku, promijeniti mišljenje. Grafičke kartice ne mijenjaju mišljenje. Njihova svojstva su mjerljiva. Tu možda leži mali problem. Ljudi vole lagati, prljavo podmetati i optuživati se međusobno koristeći lažne argumente. Nasuprot tome, javnost voli pristranost. Ljudi vole crno-bijele priče u kojima se točno zna tko je pozitivac, a tko negativac. Tko pije a tko plaća. Objektivna stvarnost nudi otegnutu, kompliciranu i financijski skupu priču u kojoj ni jedna strana nije u pravu, a istovremeno, svatko iz svoje prespektive ima puno pravo na svoje tvrdnje. Objektivnost, nadalje ovisi o poznavanju svih okolnosti neke priče, no subjekti te iste priče te okolnosti kriju ili ih iskrivljuju. Kako tu biti objektivan? Nikako, a nema za tim ni pretjerane potrebe.

Gotovo na dnevnoj osnovi iskrsne neka afera oko "pouzdanih izvora". Ne nisu, građani-novinari-ili-kako-ih-već-sve-ne-zovu za to krivi. Krivi su novinari i urednici koji su zadnjih nekoliko godina navikli zaključiti broj bez izlaska iz svoje redakcije. No to ima svoju cijenu. Čitatelji više nisu glupi. Nema više ekskluzive Hine i Reutersa. Sad je ovdje Internet. Sad svi znaju kako "nastaju vijesti" i pokušavaju ih sami napraviti, uz više ili manje uspjeha, usput zabavljajući sebe, svoje prijatelje i zalutale znatiželjnike.

I za kraj, gospodine Petric, mi "generatori sadržaja" nismo novinari i vjerojatno nikada to nećemo biti. Niti to želimo. Neki od nas rade teške, dosadne i slabo plaćene poslove, a svaki slobodan trenutak koristimo da bismo radili ono što volimo. Radite li i vi ono što volite?

22.03.2008. u 21:23 • 4 Komentara • Print • #

srijeda, 03.10.2007.

Zlokobni znaci bliske propasti

Tragovi nama neraznjašnjivog vanzemaljskog djelovanja ili samo cijevi koje je netko (iz samo njemu poznatih razloga) privezao za drugu cijev? Transdimenzionalna antena? Ciliindrični oscilator gravitacijskih valova?

Najava zaslužene pošasti ili je to samo usamljeni skakavac koji se lijeno grije na jutarnjem suncu?

Brainwasher također zahtijeva povremeno čišćenje.

03.10.2007. u 09:26 • 1 Komentara • Print • #

subota, 29.09.2007.

Što oni zaista žele od nas? (5)

O zavjerama i dionicama

Teorije zavjera su definitivno postale dijelom moderne pop-kulture. Za izlazak na svijetlo dana iz mračnih i tajnih zakutaka sumnjivih pseudoznanstvenih časopisa i loše dizajniranih web stranica s crnom podlogom, mislim da je najviše zaslužan Michael Moore s filmom "Fahrenheit 9/11". No teorije zavjera nisu ništa novo. Ono što je novo jest način na koji se prezentiraju i argumentiraju. Iskobeljale su se Iz mračnog undergrounda ravno na - platna kinodvorana. Po prvi put, mase su počele vjerovati da zavjera zaista postoji. Probudila se svijest o umješanosti krupnoga kapitala, naftnih divova i vojno-industrijskog kompleksa u ratovima i krvoprolićima. No da li to išta mijenja? Po mom skromnom mišljenju - ne. Zašto?

Fikcija je fikcija, stvarnost je nešto drugo. Pođimo od hipoteze da je zavjera, razotkrivena u "Fahrenheitu 9/11", zaista istina. U prosječnom holivudskom akcijskom filmu odmah bi se pojavio junak ili više njih, spremni da se obračunaju sa zlom, ostavljajući za kraj glavnoga negativca u spektakularnom završnom obračunu. Nakon što glavni negativac, kad svi već misle da je on gotov, polumrtav podigne oružje s namjerom da učini poslijednje zlo u svom bijednom postojanju i bude napokon dokrajčen s nekoliko metaka, slijedi happyend. Glavni protagonisti, prljavi i ranjavi, grle se i odlaze, a dočekuje ih razdargana svjetina. U stvarnosti je drugačije. Nitko ozbiljan nije zatražio da se ispitaju Mooreovi navodi, provede istraga ili nešo slično. Pojavio se strah, nevjerica i odbijanje. Ured predsjenika samo se smješkao. Pojeo vuk magarca. To je prava reakcija u stvarnom svijetu. Strah, nevjerica i zataškavanje jednostavnim - ignoriranjem.

Strah. Upravo iz straha izlaze teorije zavjera, ali u strahu i gube svoj kredibilitet. Dakle, čak i ako smo sigurni da je pojedinac ili grupa toliko upletena u stvari koje se mogu definirati npr. zločinom protiv čovječanstva, nevjerica i strah učinit će svoje. Nevjerica nam govori: to ne može biti istina, to je slučajnost, to je montirano; strah nam govori: ako su spremni na takva djela, što su tek spremni učiniti stane li im netko na put...

Jedna od najvažnijih karakteristika modernih teorija zavjera jest činjenica da duhovni nositelji tih teorija, kao što su npr. Moore ili Icke postaju 'svetim kravama' - nitko ih ne dira, nitko ih ne tuži, čak niti proturječi. Tako ne bivaju ozbiljno shvaćeni, ostaju u potpunoj izolaciji, u svojoj "Ustavom zajamčenoj slobodi govora". Mogao bih se kladiti da ih pripadnici tajnih službi čak diskretno i čuvaju - za slučaj da im se ne bi što dogodilo (npr. pregazio ih kamion), što bi zasigurno uznemirilo javnost i dalo zamaha njihovim idejama.

Za kraj: jedna od razlika između akcijskih filmova i stvarnosti. U holivudskim uradcima obično postoji neki krunski dokaz, obično je to skladište bojnih otrova, projektila, droge, tajni laboratorij ili neko drugo, vrlo očito sredstvo kojim svaki pošten zlikovac želi ostvariti svoje naume. U stvarnosti toga nema. Samo naobičnije sumnje, optužbe i hrpa papira. U pitanju su, naravno - obične dionice.

29.09.2007. u 10:55 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.09.2007.

Što oni zaista žele od nas? (4)

Mitska stvorenja

Potaknut pričom o gmazovima, malo ću se osvrnuti na svoje viđenje cijele stvari. Gmazovi definitivno postoje. Kao životinje vrlo su rasprostranjeni u toplim i umjerenim krajevima. Osnovna karakeristika gmaza jest hladna krv. Moraju se grijati na suncu. Na dodir su hladni i ljigavi. Nisu osobito raznoliki u oblicima. Poznajemo četiri osnovne forme: gušter, kornjača, krokodil/aligator i zmija. Zmije su čovjeku osobito nemili stvorovi. Vjerujem da se od svih životinja na svijetu ljudi najviše zgražaju upravo zmija. Hladne su, ljigave, pužu po zemlji i skrivaju se u rupama i pukotinama stijena. Zmija je i karakterna crta. Netko tko podlo, nisko i otrovno ugrize za gležanj, a zatim šmugne u gustiš. Zato mi nije uopće čudno da su zmije u mitologiji dobile osobito mjesto. Jedni su ih slavili kao svete životinje, drugi su ih prezirali i smatrali simbolom zla. Zanimljivo je to što su zmiju obožavale ratarske kulture, a prezirale one nomadske i stočarske. Ratari su uvidjeli da zmije proždiru štakore i druge štetočine, te su im dali poseban, zaštićeni položaj u svojoj kulturi. Nitko ne smije ubiti svetu životinju. Tako je još i danas npr. u nekim predjelima Indije. Stočari i nomadi mrzili su zmije. Grizle su njih i njihovu stoku, nanosile im jad i štetu.

Zmajevi. Mitska stvorenja. Jesu li zaista postojali? Mislim da nisu. Ljudska mašta je bezgranična. Pogledajte npr. Transformerse...
Vjerojatno su putevima trgovine dolazile i priče trgovaca, koji su pripovjedali o golemim gmazovima koji žive u rijekama i jedu ljude. Od usta do usta i priča se preuveličavala. Netko je dodao da rigaju vatru, netko da imaju krila i - eto zmaja. Mišljenja sam da su svi mitovi o zmajevima došli od (za nas danas običnih) krokodila. U stara vremena, dok nije bilo televizije i interneta, krokodili su bili mitska stvorenja, malo tko ih je vidio i svatko ih je zamišljao na svoj način. Zanimljiv mi je i stav drevnih kršćana prema zmajevima kao simbilima zla. Krokodile su, naime, kao egzotične životinje, naručivali rimski carevi da uz lavove, tigrove, leoparde i nosoroge za nastupaju u arenama. U tim istim arenama, kao predigra zvijeri su komadale kršćane. Možda je mit o zmajevima kao utjelovljenju Sotone upravo sjena kolektivnog sjećanja na te davne progone? Zvuči razumno i bilo bi zanimljivo provjeriti postoje li toliko brojni mitovi o zmajevima i u područjima gdje krokodili i aligatori već vjekovima žive uz ljude.
Jednorozi, na primjer. Isti slučaj kao i kod krokodila. Jednorozi su u Europu stizali uglavnom u obliku roga, čili se prah smatrao ultimativnim lijekom i vrijednim alkemičarskim sastojkom. Ostatak tijela životinje koju nikada nisu vidjeli, ljudi bi jednostavno - izmislili. Vjerojatno su i lukavi trgovci podgrijavali priče o neuhvatljivosti i čarobnim moćima "jednoroga" kako bi postigli bolju cijenu za svoju robu. U pitanju je bio naravno, običan nosorog, ili rog nekih vrsta antilopa, koji je bio onako lijepo spiralno izuvijan. Danas to znamo. Još do jučer taj rog prodavao se enormno skupo, nešto kao - rog za svijeću.

U svakom slučaju, danas, kao i prije tisuću godina, ljudi strahuju od onoga što ne poznaju. Kao da trebaju taj strah, a u strahu su velike oči. Nekad su se oko krokodila ispredali mitovi, a danas, kad ih možemo vidjeti u svakom zoološkom vrtu kako se lijeno izležavaju, ispredaju se neki novi mitovi. Svetoga Jurja zamijenila je princeza Diana, a zmajeve vanzemaljci. Ali kako već rekoh, ljudi očito moraju u nešto vjerovati.

Neki su navodno vidjeli ljude koji se pretvaraju u gmazove. Pih, ja ih vidim gotovo svaki dan, što uživo, što na TV-u, što u novinama, ali ne pretvaraju se u gmazove, nego - jesu gmazovi. Hladnokrvni debelokošci, podmuklo oprezni, usporeno odmjereni, bez savjesti koja bi ih grizla za djela koja su učinili ili su dozvolili da se učine. Ne moraju se na njihovim licima pojaviti ljuske i okomite zjenice u očima da bih u njima odmah prepoznao - gmaza.

16.09.2007. u 10:27 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>